Melamijje (Malāmiyya) – Edin Kukavica 

Melamijje (malāmiyya, malamiyyah, malamati, malamatiyya ili malamatiyah – svi pojmovi su samo izvedenice iz osnovnog pojma malamiyya)10 su, piše Annemarie Schimmel, u svome djelu Mystical Dimensions of Islam, skupina ili radije kategorija osoba koje, unutar islamskog duhovnog okruženja poznatijeg pod nazivom tesavvuf (tasawwuf ) ili sufizam, predstavljaju, u najmanjem prema nekim istaknutim duhovnim velikanima poput Ibn al-’Arabija, najvišu kastu znalaca ili skrivenih svetih ljudi. Često su povezivani sa određenim sufijskim manje ili više organiziranim skupinama koje su se oko trećeg/devetog stoljeća pojavile u Horosanu (Khorasan), izvorno okupljeni oko učenja i učenika Hamduna Kassara (Hamdūn al-Qassār), ali poznavanje njihove historije i učenja pomaže samo djelimičnom razumijevanju ove složene duhovne doktrine u islamu, te još manje upoznavanje stvarne suštine ljudi koje su nazivali ovim časnim naslovom. Ovo osobito vrijedi ukoliko se zna pretpostavka da se ova skupina često dovodi u vezu sa legendarnim “Zelenim  čovjekom”, Hidrom (al-Khidr), posvemu nalik na čuvenu kur’ansku pripovijest o susretu Allahovog Poslanika Musaa (a.s.), sa onim čija je supstancija/suština skrivena od ljudi i koji, učeći Musaa, krši sva konvencionalna pravila stjecanja pravog, istinskog znanja o Bogu, Uzvišenom.

Prema Encyclopedia Britannica,11 “ melamije (malamatiyah) su sufijska skupina čije se postojanje bilježi u samanidskom Iranu tokom drugog/osmog stoljeća … često se dovode u vezu sa Kur’anskim ajetom: “…kunem se dušom koja sama sebe kori”, kao 76 temeljnim načelom njihove filozofije. Ovaj ajet, kažu, nedvojbeno hvali dušu koja se neprestalno preispituje i kori svoga nositelja za i najmanje skretanje sa Pravog Puta. Duša koja se preispituje i kori, prema nekim zagovornicima ove doktrine, je čovjekovo idealno ‘ ja’.” Ideja o idealnoj unutarnjoj potpunosti uz prijekora vrijednu izvanjsku pojavnost, predstavlja asimetrični aranžman hijerarhijskog poretka i odnosa kojim se istovremeno ujedinjava i razdvaja Stvoritelj, Uzvišeni, sa i od svih svojih kozmičkih uradaka.

Arapski pojam melama (malāma) doslovno znači “koriti”, “prekorijevati”. Element “skandala” ili “stida” koji se povezuje sa prijekorom služi samo kao krinka ili makar otežavajuća okolnost razlikovanja (ili arab. firasa) između pravih i lažnih melamijja; za prave melamijje skandal je podrazumijevajući, nedobrovoljni, neosobni i nadasve prividan i površinski dojam, čin i element njihove pojavnosti, dok je to kod lažnih melamijja namjerna/hinjena, osobna i u suštini potpuno destruktivna pojava. Prema Annemarie Schimmel, “melamijje namjerno izazivaju i navlače prijekor pa čak i teže akcije svoga okruženja na sebe čineći nepristojna, čak nedopuštena izvanjska djela, istovremeno u svojoj nutrini zadržavajući potpunu i idealnu čistotu misli i ljubavi prema Bogu, Uzvišenom”.

Ona prenosi i jednu, dovoljno deskriptivnu, priču o nekim od takvih ponašanja: Jednog od njih je pri ulasku u grad dočekala i pozdravila golema skupina ljudi; željeli su vidjeti, dodirnuti i uživati u društvu znamenitog duhovnog velikana; ali, nakon što se približio skupini ljudi, on je stao kraj ceste i počeo javno urinirati na potpuno nedopušten način tako da su svi prisutni odmahnuli rukom na njega i okrenuli mu leđa, potpuno razočarani njegovim ponašanjem i razuvjereni u njegov duhovni stupanj.

Nasuprot tvrdnjama da su takva djela i ponašenje “namjerni”, te da za cilj imaju samo provociranje javnosti i izazivanje reakcije, psihoanalogizirajuća moralnost čini se da je zamijenila izvorni sufijski kešf (kashf, “otkrovenje” ili “uvid”). S tim u skladu čini se da je takav zaključak umnogome manjkav i netačan, osobito poredeći ga sa stavom i stajalištem vjerodostojnih i autoritativnih znalaca o stvarnosti, a ne samo prividnosti odnosno površnosti motiva za takvo djelovanje i ponašanje. Naime, ako ne najveći, a ono jedan od najvećih sufijskih autoriteta, Ibn al-’Arabi, melamijje smatra ultimativnim sufijima, ljudima čija je duboka i iskrena pobožnost zakrivena ne samo od ljudi nego i od njih samih, budući da, u konačnici, percepcija vlastite pobožnosti predstavlja nesavladivu prepreku u konačnoj samorealizaciji. Melamija je ona osoba za koju učenje o “duhovnim stupnjevima” prepuno suptilnih obmana najprepredenije vrste; on prezire vlastitu pobožnost, ne zato što razmišlja o percepciji i reakciji javnosti/ljudi, nego isključivo zbog toga što je svjestan, nedobrovoljni i objektivni svjedok svoje vlastitog “duhovnog licemjerja”; melamija “griješi” na razini vanjštine svoga bića, dok “pobožni” neznalica griješi u samoj suštini svoga. Bog, Navlastito, želi da ih zaštiti i zakloni – od njih samih – u Svojoj Vlastitoj Božanskoj Zakrivenosti. Priroda toga zakrivanja može se manifestirati i u vidu “javne nemilosti” ili skandala koji nailazi na neodobravanje drugih sufija i običnih pobožnih muslimana. Božiji skriveni sveti ljudi na ovome svijetu poznati su i kao Božiji “odabrani prijatelji” ili velije (wali, mn. awliya), te bez obzira da li su djelimično ili sporadično poznati u javnosti ili su potpuno zakriveni, zagonetna i zamamna Božanska naklonost prema ovim ljudima skriva njihovo stvarno unutarnje stanje od zavidnih i ljubomornih očiju običnih i otvrdlih ljudi. Ponašanje melamija – ovdje se već može govoriti o kompleksu djela koja objedinjena predstavljaju ponašanje – stoga su stvar Božanske Milosti, na najvišoj zamislivoj razini, odakle slijedi da ona ni na koji način ne ishode iz individualne volje, odluke ili psihologije.

Za sufije poput Ibn al-’Arabija i Ibn al-Farida melamijski paradoks ogleda se u tajni Božanske Ljubomore i Prijekora, čime mu On (Uzvišen je On!) štiti i čuva veličanstvenost i kristalno blještavilo supstancije melamijske duše zakrivajući je od ljubomornih i zavidnih očiju nedobronamjernih i neupućenih ljudi. Ibn Farid, u jednom od svojih gazela melamije opisuje slijedećim riječima:

Sljedbenici moji u vjeri Ljubavi, oni su koji znaju voljeti; oni odobravaju moj grijeh i misle dobro o mojoj sramoti.

Ibn al-’Arabi, sa svoje strane, melamije naziva najpotpunijim znalcima, onima koji znaju, a nisu poznati.

O melamijama i melametu prvi su javno progovorili Ebu Abdu’r-Rahman Sulejmi (Abu ‘Abd ar-Rahman as-Sulamī) i šejh Ebu Hasan Hudžviri (Abu al-Hasan al-Hujwīrī) u četvrtom/ jedanaestom stoljeću. Mora se primijetiti da je Sulejmijev stav unekoliko naklonjeniji ovom vidu ispoljavanja/skrivanja vlastite duhovnosti od Hudžvirijevog, koji ih – a za njim i Annemarie Schimmel – pogrešno optužuje za duhovno razmetanje, hvalisanje vlastitim duhovnim dometom:

Razmetljivi i hvalisavi ljudi namjerno se ponašaju tako da bi stekli naklonost ljudi, dok se melamije namjerno ponašaju tako da bi ih ljudi odbacili.

Obje skupine su svoje misli usmjerili prema ljudima (umjesto prema Bogu) i ne mogu nadići to svoje stanje.

Ali, kao što smo već primijetili, pojam melami/melameti i inače se koristi za determiniranje skupine nekonvencionalnih, neortodoksnih pa čak i pokuđenih praksi, uključujući i nedobrovoljna djela koja ne ishode iz individualnog “ja” niti su rezultat promišljene odluke, te se stoga ovaj pojam ne može koristiti za definiranje bilo čega drugo unutar osnovnog standardnog sufijskog pojmovnika. Razlika između unutarnje i izvanjske iskrenosti, između izvanjske “duhovnosti” i suptilne (ovo)svjetovnosti, s melamijskog stajališta, iznimno je tanka i oštra; upravo na tu demarkacionu liniju ukazuju i upozoravaju najučeniji među najvećim sufijskim učiteljima svih vremena kao jedinu značajnu razliku u napredovaju ka ultimativnim stupnjevima sufijske duhovne hijerarhije.

Pojmom melami/melameti dakle označava se, ili naziva, duhovni stupanj nekih odabranika i iznimnih osoba čime se njihovo unutarnje stanje razdvaja od “psiholoških” stupnjeva i postaja odnosno njihovog svjetovnog ponašanja koje je često blisko skandaloznom. Melamije su, zahvaljujući njihovoj uzvišenoj duhovnoj tajni, “Božiji stupovi na Zemlji”, svete duše koje tajanstveno i tajnovito postoje “na ovome svijetu” vlastitim postojanjem pomažući i osiguravajući stvarno a ne tek teoretsko Božije prisustvo na zemlji.

O melamijama se ponegdje govori i kao o tarikatu (tarīqah), međutim ta odrednica nije posve tačna. Melamet je odrednica tendencije, ili psihološki kriterij određene kategorije osoba. Temeljem definicije “oni koji sami sebe kore” te manifestacionih oblika njihovog ponašanja, umnogome je teško zamisliti organiziranu skupinu – na bilo kojem organizacionom kriterijalnom osnovu, razini i obliku – koja bi odgovarala njihovoj nekonvencionalnosti i neortodoksnosti. S druge strane, neorganiziranost odnosno nepostojanje organiziranog vida njihovog djelovanja koliko god da izgledalo kao rezultat neprilagodljivosti bilo kojem i kakvom usulu, toliko – imajući na umu njihovu ontološku ulogu – može biti i mjera predostrožnosti i samozaštite. Nadalje, sa osobnog stajališta, raskrivanje u vidu bilo kakve javne institucije – tarikata, naprimjer – nije u skladu sa melamijskim duhovnim stavom jer to niukoliko ne pomaže njihovom sazrijevanju, makar ili naročito i samoprijekorom i samoponiženjem, a u cilju (pro)čišćenja i oslobađanja najpozitivnijih osobina iz kandži “sladostrasne duše” (an-nafs al-ammarah), te i to, u određenoj mjeri, može poslužiti kao objašnjenje zašto su svi pokušaji organiziranja neorganiziranih propadali. Iako se općenito, a naročito u melamijskoj duhovnoj praksi radi o iznimno osjetljivoj operaciji koja zahtijeva posvemašnju pažnju i učitelja i učenika (šejha i derviša), ona je itekako moguća. Dapače, radi se o ultimativnom cilju duhovnog puta u islamu. Hudžviri (al-Hujwīrī) piše: Na Putu nema prepreke ni Koprene koju je teže preći (otkloniti) od visokog mišljenja o samom sebi. A popularnost – više od bilo čega drugo – odvraća čovjekovu prirodu od traganja za putem i načinom povratka Njemu.

 

Prezreni, sljedbenik ili Prijezir, oprezan je i pažljiv, vodi računa da se nikada ne uvrijedi onim što se govori o njemu; zbog vlastitoga spasa i blagostanja mora počiniti neko djelo koje vjerozakonski nije teški grijeh, niti je mali grijeh, ali koje će mu priskrbiti opće neodobravanje. Vidio sam dovoljno transoksanijskih Prezrenika da sam se među njima osjećao ugodno, a sa jednim sam bio blizak prijatelj. “Brate”, upitao sam ga jednom prilikom, zašto ti osobno činiš te stvari?” “Da bih mišljenja drugih ljudi prema meni učinio nevažnim”, odgovorio je. Drugi su doktrinu Prezira primjenjivali iz asketskih razloga: željeli su biti općeprezreni radi umrtvljivanja vlastitoga “ ja”. Naći se u krajnje bijednoj i ponižavajućoj situaciji za njih je bila najveća radost … vidio sam … zašto stariji uvijek izigravaju budale.